Dok u svijetu cijene hrane bilježe silazni trend, u Bosni i Hercegovini potrošači takvo olakšanje ne osjećaju.
Iako su globalna tržišta zabilježila pad cijena osnovnih prehrambenih proizvoda poput ulja, šećera i žitarica, u domaćim trgovinama rast cijena ne samo da ne usporava, nego se u nekim sektorima čak i ubrzava.
Paradoks je još veći ako se uzme u obzir da je BiH zemlja izrazite uvozne zavisnosti kada je riječ o prehrambenim artiklima.
Logično bi bilo da pad cijena na svjetskom tržištu smanji troškove nabavke, a time i cijene na policama trgovina. Ipak, ta logika očigledno ne važi u našem ekonomskom sistemu.
Dok se globalne cijene kreću, domaće vlasti ostaju statične. Sistem zaštite potrošača, ako i postoji, funkcioniše više simbolično nego stvarno. U nedostatku jasne kontrole, tržištem dominiraju proizvoljno formirane cijene, a mehanizmi poput “zaključanih cijena” ili “ograničavanja marži” djeluju više kao marketinški trikovi nego kao ozbiljna zaštita građana.
U takvom ambijentu, teret se svaljuje na potrošače. Snalaženje postaje pravilo, pa građani sve češće porede cijene, mijenjaju trgovine i traže povoljnije artikle gdje god stignu.
Ušteda od nekoliko feninga po proizvodu za mnoge više nije simbolična, već konkretna i prijeko potrebna.
Posebno je tragično što se sve to dešava dok širom zemlje leže neobrađene i zapuštene poljoprivredne površine. Umjesto da se ulaže u domaću proizvodnju i tako smanji zavisnost od uvoza, resursi stoje neiskorišteni. Istovremeno, politička scena koristi temu poskupljenja kao još jedno sredstvo za produbljivanje podjela, umjesto da ponudi rješenja.
Građanima, naročito onima s najnižim primanjima, ostaje da balansiraju između potreba i mogućnosti, čekajući sistem koji ih neće više tretirati kao pasivne promatrače u vlastitom ekonomskom opstanku. Do tada, cijene će, čini se, nastaviti rasti – bez obzira na to što se dešava u ostatku svijeta.
