U posljednjoj generaciji udžbenika u Srbiji povećan je prostor posvećen ratovima 90-ih, ali je on “iskorišten na najpogrešniji mogući način”, kažu stručnjaci. DW je istražio šta se o Srebrenici uči u školama u Srbiji.
Šta piše u knjigama iz historije?
Za razliku od ranijih godina, kada se Srebrenica spominjala “najčešće u jednoj većoj zagradi u kojoj bi bili navedeni zločini raznih strana, gotovo bez objašnjenja”, situacija je danas nešto drugačija, za DW objašnjava historičarka i sveučilišna profesorica Dubravka Stojanović.
Ona kaže da je u posljednjoj generaciji objavljenih udžbenika povećan prostor posvećen ratovima devedesetih, ali i da je on “iskorišten na najpogrešniji mogući način“.
Stojanović ističe da su, osim u jednom udžbeniku u kome se navode presude suda u Haagu bez komentara, u drugim udžbenicima autori ušli u debatu sa sudovima, koji su utemeljili Ujedinjeni narodi (UN).
“Glavni cilj tih argumenata je negiranje genocida ili potpuna relativizacija onoga što se dogodilo u Srebrenici. To se čini tako što se u jednom udžbeniku navodi činjenica da se radilo o zarobljenim muškarcima koji su strijeljani, ali i da je jedan broj njih poginuo u borbama, čime se gubi karakter masovnog i sustavnog zločina napravljenog s ciljem da se ubiju svi muški stanovnici”, pojašnjava profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu.
“U drugoj knjizi se”, dalje objašnjava, “navodi da je omogućen transport žena i djece, što izgleda gotovo kao humanitarna akcija, a ne kao čin etničkog čišćenja”. Ističe i da se zločin u toj knjizi opravdava tvrdnjom da Srebrenica “nije bila demilitarizirana zona UN-a”, kako je bilo predviđeno, “kao da to može opravdati ubijanje tolikog broja stanovnika”.
Napominje da se u jednom od udžbenika ulazi i u debatu o broju žrtava, te se navodi da “historičari nisu suglasni s navedenim brojevima, da su oni pretjerani ili čak da ih ni sud nije tačno utvrdio, a ne kaže se da se masovne grobnice još uvijek pronalaze”.
“Ulazi se i u debatu sa sudskim odlukama, pa se kaže da se i dalje vode debate o klasifikaciji tog zločina, pa čak i da ‘većina srpskih pravnih stručnjaka misli da je Haški sud pristran‘, čime se on direktno delegitimira i omalovažava”.
“Ovo pokazuje državnu politiku obrazovanja o ratnim zločinima”
Analizom dostupnih knjiga iz historije do sličnih zaključaka došli su i drugi istraživači. Analiza Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o načinu na koji domaći udžbenici historije prikazuju ratove devedesetih, pokazuje da se u 15 od 16 analiziranih udžbenika za osnovnu i srednju školu Srebrenica spominje, “ali tako da se kreira kontekst u kojem je genocid opravdan“, za DW objašnjava Marko Milosavljević iz YIHR-a.
On ocjenjuje da je ovo oblik “institucionalnog poricanja”, koji je u skladu s njihovim nalazima o negiranju genocida, što su predstavnici vlasti učinili najmanje 40 puta tokom prošle godine. “Ovo pokazuje državnu politiku obrazovanja o ratu i ratnim zločinima, dok se stalnim prebiranjem po brojevima i identitetu žrtava one omalovažavaju”.
S time je suglasna i historičaka Dubravka Stojanović. Ona kaže da se ovakvom historijskom interpretacijom “direktno negira genocidni karakter ovog događaja i presude jedino relevantnih međunarodnih sudova, čime se dodatno stvara dojam da je međunarodna zajednica u nekakvoj zavjeri protiv Srba i da se oni optužuju bez temelja”.
“Time se”, objašnjava ona, “jača dojam ugroženosti, ali i stvara psihološki temelj za nova agresivna ponašanja”.
Neslaganja i unutar struke
Osim udžbenika, koji Srebrenicu prikazuju na različite načine, neslaganje oko toga treba li i kako djecu podučavati ovakvim događajima postoji i među profesorima historije. Po mišljenju nekih od njih, nije prošlo dovoljno vremena da bi se znanje učvrstilo u stručnoj zajednici, a podaci iz presuda nisu dovoljni da bi se nešto smatralo znanstvenom istinom.
“To metodološki nije historija, nije prošlo dovoljno vremena, niti imamo arhive. To se zove prepričavanje skorijih događaja, za što niko nije stručan, jer se nije etabliralo. Vi imate iskaze svjedoka, presude, memoare raznih sudionika tih događaja, ali to je za nauku malo. Bilo bi glupo da predajem učenicima nešto, a ni sam ne znam više od njih na tu temu“, kaže za DW profesor historije Pete beogradske gimnazije Marko Pištalo.
Historičar Pištalo zamjera svojim kolegama što uopće pristaju pisati udžbenike o “stvarima od jučer”, jer u situaciji kada od nekog događaja nije prošlo ni pedeset godina, pisanje “ispadne pristrano, navijački i politički kontrolirano”:
“Jednom riječju”, kaže Pištalo, “tu najmanje bude nauke. Udžbenici se pišu do jučer, ali oni nisu obrađeni kako nauka i historija zahtijevaju, već uključuju priklanjanje nekoj strani. Poenta lekcija je da pokažem šta je historija, koliko vremena treba proći i na temelju čega se piše, jer se u suprotnom stvarno sve svede na floskulu da historiju pišu pobjednici”.
“Ko piše historiju”
A dok čekamo da se izdavači usuglase oko pojedinih dijelova gradiva, đaci iz škola izlaze s jako malo znanja o ratovima devedesetih. YIHR-ovo istraživanje o stavovima mladih o ovim temama pokazuje da je znanje ispitanika, prema njihovoj osobnoj procjeni, “vrlo skromno”, te da posjeduju više znanja o događajima u kojima su Srbi bili žrtve.
Od 910 ispitanika najveći postotak je kao najveći zločin počinjen na prostoru bivše Jugoslavije naveo operacije Oluju i Bljesak. S druge strane, ubistvo Bošnjaka u Srebrenici 38 posto je navelo kao genocid, dok 34 posto nije znalo što da odgovori.
Situaciju u kojoj jedan dio profesora ne zna kako da predaje ove lekcije, a drugi odbija predavati o njima – iako su predviđene nastavnim planom i programom – a djeca ne znaju smiju li i koga da pitaju za informacije, historičar Dragan Popović ocjenjuje kao “kontrolirani haos” koji, stalnim “podgrijavanjem nacionalističkog narativa”, živim održava aktuelna vlast.
Kao autor prve historiografske studije o Srebrenici, koja je objavljena u Srbiji i sam je više puta sudjelovao u edukacijama profesora na temu ratova devedesetih. Na temelju toga stekao je dojam da su i profesori i učenici zainteresirani da saznaju kako da pristupe ovim temama, ali da im je potrebna pomoć da se u tome snađu.
“Trideset godina je prošlo od rata u BiH, nije da nema historijske distance. Ali ja ne vjerujem da smo u ovom trenutku blizu scenarija u kojem se djeci ispričaju sudski utvrđene činjenice i to bude dovoljno. Zato je najbolje da se sa djecom barem razgovara o tome da narativ, koji čuju sa mainstream medija, nije jedini postojeći narativ. Da na razini kurikuluma imamo neke utvrđene činjenice, a pošto je tema definitivno politički relevantna i aktualna, da im se predoči da postoje različita tumačenja i da pojedini ljudi pokušavaju negirati zločin”, ističe Popović za DW.
A za ovako neusklađen sadržaj u udžbenicima, ocjenjuje historičaka Stojanović, odgovorna je država. “Nevladin sektor je uradio sve što je mogao. Neophodno je da država prihvati odluke međunarodnih sudova i da educira društvo o zloćudnosti nacionalizma. Ali, to ne možemo očekivati jer imamo iste vlasti koje smo imali i devedesetih”, zaključuje ona za DW.
30. godišnjica genocida u Srebrenici
Ove godine obilježava se bolna godišnjica – tri decenije od genocida u Srebrenici, jednog od najmračnijih zločina modernog doba. U julu 1995. godine, u tadašnjoj “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih nacija, srpske oružane formacije, pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i političkim naređenjima krvnika i također osuđenog zločinca Radovana Karadžića, izvršile su genocid.
U svega nekoliko dana, brutalno je ubijeno više od 8.372 ljudi. Među žrtvama su bili ne samo muškarci i dječaci, već i žene i djeca. Nisu birali. Nisu poštedjeli. Do danas, identitet gotovo 7.000 ubijenih osoba je potvrđen, a mnogi, nažalost, i dalje traže svoje najmilije.
Genocid u Srebrenici nije samo historijska činjenica — to je pravno dokazana istina, potvrđena nizom presuda međunarodnih i domaćih sudova. Više o ovoj tužnoj godišnjici možete čitati OVDJE.
Radiosarajevo.ba
