Skraćena pripovijetka u čitankama otvara traume za učenike žrtve porodičnog nasilja

Književno djelo iz 19. vijeka, koje se već 14 godina nalazi u čitanci za sedme razrede osnovnih škola u Federaciji, skraćeno je tako da izostavlja ključne dijelove, čime iskrivljuje ulogu žene u majku koja nasilnom ocu oprašta ubistvo djeteta i ne prikazuje je kao žrtvu nasilja. Stručnjaci smatraju da je vrijeme da se ovaj sadržaj promijeni i prilagodi djeci koja žive u vremenu i društvu opterećenom velikim brojem slučajeva nasilja u porodici.

Za Anu, žrtvu porodičnog nasilja, neshvatljivo je da će njena kćerka, koja je trpjela ozbiljne zdravstvene posljedice zbog zlostavljanja oca alkoholičara, u učionici jednog dana čitati pripovijetku o alkoholičaru koji ubija svoju kćerku. Prema sadržaju čitanke, nakon čitanja će trebati odgovoriti na pitanje da li žali muškarca koji je to uradio, piše Detektor.ba.

“Mislim da bi se ona jako ružno osjećala kad shvati da je nju otac mogao ubiti“, kaže Ana.

Njena kćerka gotovo je vršnjakinja Evice iz pripovijetke “Iz velegradskog podzemlja“, poznatog hrvatskog književnika Vjenceslava Novaka. U čitanci za sedmi razred osnovnih škola u Federaciji ova je pripovijetka skraćena, tako da ne spominje ime majke niti širi kontekst nasilja s kojim se porodica suočava zbog oca Mike. U jednom od svojih pijanstava, on pretuče svoju petogodišnju kćerku Evicu, zbog čega ona narednog dana umire.

Nakon niza pitanja za učenike, na dnu stranice je napisano: “Najljepše što čovjek uopće može učiniti jeste oprostiti”.

Foto: BIRN BIH

Čitanka za sedmi razred

U vrijeme kada bh. društvo pokušava spriječiti porodično nasilje i zaštititi žrtve, književni klasik iz prošlog vijeka treba izučavati iz drugog ugla, smatraju stručnjaci s kojima je razgovarao Detektor.

Način na koji je pripovijetka predstavljena u čitankama može ozbiljno ugroziti učenike koji trenutno doživljavaju nasilje, ukoliko se ne promatra u potpunosti senzibilizirano, smatra psihologinja Nermina Vehabović-Rudež.

“U ovakvim situacijama nikad ne znaš ko sjedi u učionicama. Možda neko dijete to proživljava i onda ga tim tekstom ti dodirneš, otvoriš ranu, ali ne zatvoriš, jer nemaš pojma šta je tamo”, smatra ona.

“Toliko je izazova u kojima mi živimo, različitih okolnosti, da ne možemo tek tako stavljati ovakav sadržaj“, dodaje Vehabović-Rudež.

Sagovornici Detektora slažu se da s djecom treba razgovarati o nasilju i rodnim stereotipima, ali pojedini sumnjaju da djeca u sedmim razredima mogu shvatiti sve aspekte novele stare više od 120 godina.

“Suptilno i eksplicitno opravdavanje nasilja, u ovoj konkretnoj priči – opravdavanje ubistva svog djeteta koje se najočitije dešava pred kraj pripovijetke, može biti važna tema za razgovor u učionici”, smatra Jasmina Čaušević iz feminističko-aktivističke Fondacije “CURE”.

“Ovdje je veliki problem što djeca u sedmom razredu, dakle oko svoje 13. godine, ne mogu dovoljno kritički da sagledaju teme o kojima se piše, niti da razumIju kontekst teškog života radnika u velikom gradu od prije 120 godina“, dodaje Čaušević.

Ana, čija se kćerka suočila s nasilnim ocem, zabrinuta je zbog načina na koji je u čitanci interpretiran odlomak.

U čitanci je djelo jednog od najpoznatijih hrvatskih pisaca najprije prepričano kroz interpretaciju autorice čitanke, a onda ostavljen samo odlomak u kojem niti jednom nije spomenuto ime majke. Pitanja za učenike više su fokusirana na osjećaje oca i ne traže od učenika kritički odnos prema nasilju u porodici.

“S obzirom u kakvom vremenu sad živimo i s obzirom da vidimo koliko se femicida i nasilja nad ženama i djecom dešava, ne vjerujem da bi uopšte nastavnici mogli to iznijeti“, smatra Ana koja se i danas bori sa sistemom kako bi zaštitila dijete i sebe.

S druge strane, Irma Kaltak, pomoćnica direktora za izdavaštvo, udžbenike i nastavne materijale iz Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo, smatra da su ovakve priče edukativne i da su djeca uzrasta 12 do 13 godina, koliko uglavnom imaju u sedmom razredu, sposobna kritički promišljati o njoj.

“Nastavnik će u učionici voditi razgovor o tekstu, pomoći će učenicima da razumiju širi kontekst, da nauče reagovati na nasilje, da prepoznaju nasilje. Dakle, prenijet će ono što se desilo u pripovijeci na stvarni život, da sutra mogu reagovati. Ako se desi u porodici nasilje, da mogu reći pa dobro, mi smo učili da to nije uredu, da trebamo reagovati“, navodi Kaltak, uz napomenu da treba vjerovati školi i profesorima.

Sam sadržaj čitanke niti jednom rečenicom ne upućuje da se u djelu govori o porodičnom nasilju i da je ono neprihvatljivo.

Isječena pripovijetka u čitanci završava odlomkom u kome žena, čije ime se ne spominje, Miki, koji je ubio Evicu, kaže da on nije toliko kriv i da je sve Božija volja, a da je dijete od rođenja bilo slabašno. Nakon toga slijede pitanja i citat koji nije potpisan: “Najljepše što čovjek uopće može učiniti jeste oprostiti“.

“To je pouka katastrofa”, jasna je Vehabović -Rudež.

“To je dugotrajan proces, da li će neko nekome oprostiti. Ja imam odrasle ljude u savjetovalištu koji ne opraštaju zlostavljanje roditelja kada su bili djeca… Jednog dana, možda, radom na sebi dođeš do trenutka da nekome oprostiš“, navodi.

Iskrivljena slika žene žrtve nasilja

U čitanci je uvršten samo treći dio novele, dok su prva dva sažeta u paragraf u kojem su, prema Selmi Zulić Šiljak, istraživačici u oblasti socijalne pravde, suočavanja s prošlošću i rodnih politika iz Mediacentra Sarajevo, autori “izostavili što su željeli izostaviti“ – ime žene – Lucija, njen otpor nasilniku, te generalno sliku potlačenog i surovog života svih likova ove priče.

“Junakinja koja se suprotstavljala svom mužu, otela mu dijete iz ruku, pozvala liječnika, svedena samo na ženu koja prihvata nasilje koje joj se dešava kao neminovnu datost, sažaljeva nasilnika i oprašta mu“, kaže Zulić Šiljak i dodaje da, ako čitatelji slučajno nisu shvatili da mu je oprostila, to je pojačano konačnom rečenicom anonimnog autora.

Učenici se, kaže ona nakon uvida u čitanku, trebaju više baviti postupcima žene i onog što ona jeste ili nije uradila, nego postupcima muškarca koji je počinio ubistvo njihovog djeteta.

Zulić Šiljak, analizirajući izvornu novelu, primjećuje u čitanci da je 17 pitanja za učenike mnogo sugestivno.

“’On je duboko ganut i kaje se zbog svojih postupaka duboko u sebi. Zbog čega ne želi tu bol da pokaže pred ženom?’, pitanje je na koje učenici trebaju da odgovore – valjda u kontekstu razumijevanja radnje?“, govori Zulić Šiljak.

Dio pitanja odnosi se na to “da je Mika dobar čovjek i sve je Božija volja“.

“Lik žene Lucije sveden je na bezimenu i bezličnu žrtvu koja ne pobuđuje ni suosjećanje čitatelja, jer kako to da se jedna majka bar malo ne pobuni što joj je ubijeno dijete“, pojašnjava ona.

Ana, preživjela žrtva nasilja, kaže da nikad neće oprostiti bivšem suprugu što je podigao ruku na dijete.

“Prvo mu ni ona ne može oprostiti, ona i danas spominje te slučajeve kad se to dešavalo i šta se dešavalo. Čak je skoro imala povredu i spominje tu povredu glave, kad je on nju udario glavom od zid i kad je ona vožena u kolicima, i ona to ponovno proživljava i ona priča o tome“, kaže Ana.

Osim oduzimanja imena junakinji Luciji, kojoj se prebacuje krivnja brisanjem onog što je ona učinila, ovako izrezana novela interpretaciju upućuje na dijalog, razumijevanje, pomirenje i opraštanje nasilja da bi se spasila porodica, kaže Zulić Šiljak.

Od početka ove godine u Bosni i Hercegovini je zabilježeno deset slučajeva ubistava žena i dvoje djece, napominje ona. Zbog toga joj nije prihvatljivo da udžbenik za djecu sedmog razreda osnovne škole izučava statične i dinamične motive u književnosti, kroz skraćivanje novele na način da se fokusira isključivo na nasilje uzrokovano alkoholom i nešto što pripada siromašnima i malograđanima.

Prema podacima Federalne uprave policije, samo tokom prve polovine ove godine zabilježen je porast nasilja u porodici za gotovo 50 posto u odnosu na godinu ranije. Tokom šest mjeseci prijavljeno je skoro 700 slučajeva nasilja u porodici, a jedna trećina počinitelja već je ranije bila nasilna.

Pjesnikinja, spisateljica za djecu i kolumnistica Ferida Duraković kaže da je generalno starija književnost priča o nasilju, te da je sav teret tumačenja na autoru udžbenika.

“Ako autor udžbenika odmah ne signalizira da to nije današnje vrijeme i da nije prihvatljivo, onda će, naravno, djeca čitati ili ono što doživljavaju, kao što znate, ili će prihvatiti priču bez tumačenja. Sve je na autorima čitanki, autorima udžbenika i nastavnicima“, kaže Duraković i podsjeća da su u nekim drugim djelima djeca u osmom razredu osnovne škole čitala o nabijanju na kolac.

Interpretacija je najvažnija, a rezanje djela nije poželjno, smatra ona.

”Ja nisam za izbacivanje, ja sam za interpretaciju pametnog autora čitanke i pametnog nastavnika. Ako to nemamo, onda moramo izbaciti sve. A vi znate da je naše savremeno vrijeme prepuno nasilja, porodičnog, (…) ako čitanka ne valja, onda neće ni djeca razumjeti zašto je stavljena ta priča u čitanku”, smatra Duraković.

Ovu čitanku, autorice Almire Hadžihrustić koja je u međuvremenu preminula, Sarajevo Publishing izdao je prvi put 2010. godine, po odobrenju Federalnog ministarstva obrazovanja.

”Ona je bila obavezna po nastavnom planu i programu, pet recenzenata je to pročitalo, odobrilo, potpisalo svaku stranicu“, kaže Amra Mekić, urednica ove izdavačke kuće.

Ona kaže da priželjkuje nove udžbenike, s obzirom na to da su ovi stari 14 godina.

Zastarjeli udžbenici normalizuju stereotipe

Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke u odgovoru Detektoru navodi da je u toku kurikularna reforma koju provode kantonalna ministarstva obrazovanja, a prema kojoj će se izraditi i novi udžbenici i nastavni materijali.

Da bi pomogla vlastima u uključivanju rodnih aspekata u njihov rad, Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini pruža obuku o rodnim aspektima u obrazovanju za stručne timove koji rade na pripremi novih predmetnih kurikuluma u okviru reforme, rečeno je Detektoru u odgovoru Misije.

”Očekivanje je Misije da se ovaj konkretni tekst (Vjenceslava Novaka) koristi i za razgovor u vezi s preispitivanjem rodnih stereotipa i mitova o nasilju nad ženama i nasilju u porodici. U svim slučajevima konstruktivni razgovori i analize osjetljivih pitanja trebaju biti u skladu s principima rodne ravnopravnosti i nediskriminacije“, navode u odgovoru.

U Federalnom ministarstvu obrazovanja kažu da odmah reaguju kada zaprime bilo kakav zahtjev o uočenim nedostacima ili nejasnoćama u udžbenicima, pa će tako biti i s ovim upitom o opravdanosti uvrštavanja odlomka ”Iz velegradskog podzemlja“ u čitanku.

O primjerenosti odlomka treba odlučiti Koordinacija ministara obrazovanja i nauke u Federaciji koja pokreće proces superrecenziranja, a koja je do danas povukla tri udžbenika iz upotrebe. Koliko traje sam proces, nisu odgovorili iz Ministarstva.

S djecom je važno govoriti o nasilju, smatra profesor bosanskog jezika i književnosti Namir Ibrahović, koji kaže da je književnost važno polje koje može pomoći prepoznavanju i povezivanju s onim što djeca eventualno dožive ili primijete u svom okruženju, ili u medijima. Ali o tome je teško razgovarati jer odlomak nije cijela pripovijetka Vjenceslava Novaka.

”Četrnaest godina djeca uče iz istih čitanki, četrnaest generacija je prošlo kroz tu čitanku. Moglo se uraditi million promjena i dati savremeniji oblik razgovora o samoj književnosti kao takvoj“, kaže on i dodaje da su nastavnici poslije fakulteta prepušteni sami sebi, te da su rijetki imali priliku educirati se dodatno o rodnoj osjetljivosti i nasilju.

Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo nije odgovorilo na pitanje koliko obuka o rodno zasnovanom nasilju i nasilju u porodici prolaze nastavnici.

Kaltak iz Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo kaže da je djecu teško “zaštititi” od nasilja jer je svuda oko nas.

”Ali sam sigurna da će i naši profesori koji rade u školama imati takav pristup da književna djela budu, da kažem, prilika za rast i razvoj, a nikako izvor zabrinutosti. (…) Profesor koji je završio književnost zna na koji će način interpretirati to, povezati s drugim predmetima, povezati sa situacijama koje se dešavaju oko nas“, kaže Kaltak.

Borba protiv nasilja počela je baš u stoljeću iz kog datira priča Vjenceslava Novaka, kaže Radmila Žigić iz Fondacije ”Lara“, koja radi na razvijanju programa zaštite žena od svih oblika rodno zasnovanog nasilja.

”Pisci, aktivisti i politički mislioci 19. vijeka, posebno marksisti, nasilje u porodici tumačili su klasnim, a ne rodnim razlikama. I opravdavali potlačenog radnika – muškarca koji, nakon teškog rada, zlostavlja svoju ženu i djecu jer je to njegovo jedino polje moći“, kaže Žigić.

Ova bi pripovijetka trebala ostati u čitankama, ali ostaje pitanje, kaže Žigić, da li su savremeni autori udžbenika, nastavnici i nastavnice obrazovani da čitaju djela klasičnih autora iz novih perspektiva. Skraćivanje analizirane priče, njeno smještanje u kontekst opraštanja, ukazuje da nisu, smatra ona.

”Problematičnost skraćene priče Vjenceslava Novaka je i u nedvosmisleno stereotipnom prikazivanju žene koja je bezimena, svadljiva i dijelom kriva za nasilni incident jer ‘neprikladno dočekuje’ pijanog muža i isprovocira nasilje sa smrtnim ishodom“, dodaje Žigić.

Ovako izrezana pripovijetka pokazuje normalizaciju nasilnih obrazaca ponašanja i alkoholizma.

”Bez analize konteksta, transgeneracijskog prenosa nasilja, analize uzročno-posljedičnih veza i afirmacije borbe za iskorjenjivanje nasilja, ona je vrlo neprikladna za učenje i obradu“, smatra Žigić.

U organizaciji ”CURE“ smatraju da ovakvoj pripovijeci, u kojoj se opisuje ubistvo djeteta, nije mjesto u čitankama.

”Sve ono što djeca uče kroz ovu pripovijetku, sigurno mogu naučiti i kroz neku drugu pripovijetku koja u svojoj radnji neće obrađivati ovako brutalan motiv. Ovim se struka mora baviti i revidirati čitanke i lektire, ukoliko želi da nove generacije s više ljubavi čitaju, ili makar više čitaju“, kaže Čaušević.

Pogled na razumijevanje stvarnosti u kojoj živimo bitno se promijenio u prethodnih 120, 80, pa i 30 godina, i školski sistem bi morao da prati i uvažava te promjene, dodaje ona.

Važni kontakti za prijavu nasilja:

POLICIJA: 122
SOS telefon za žrtve nasilja u FBiH: 1264
SOS telefon za žrtve nasilja u RS: 1265

plavitelefon.ba – Savjetodavna linija za djecu
Plavi telefon: 080 05 03 05

sigurnodijete.ba – Centar za sigurni internet

SOS linija za podršku: 0800 22 323
[email protected]