Pjevač Šeki Turković, obilježio je cijelo jedno desetljeće u folk muzici na ovim prostorima. Potom se povukao i preselio u SAD, ali dok je počinjao bi je vrlo nestašan i često se za medije prisjeti tih dana mladosti.
Posebno se voli prisjećati događaja iz vojske koje je služio u Varaždinu u Hrvatskoj, kada je osvojio i svoju prvu pjevačku nagradu.
-Odem, znači, ja u vojsku, al’ tamo nemaš gdje čuti narodnjak, sve neki zabavnjaci. Subotom izađemo u grad, pustimo narodnjake na džuboksu, znaš što je džuboks? Mašina za muziku, ubaciš pare i slušaš koji si pjesmu pustio. Kad ono – bap! Dođu oni lokalci i isključe -priča Šeki i nastavlja:
-Slušaj ovo sad. Dolazi meni jedan harmonikaš iz Sombora s kojim sam ranije radio i nudi mi da idemo na natjecanja pjevača amatera u Donjem Miholjcu. Bježim iz vojarne kao od šale. Dođe on po mene, a ja nemam pojma gdje pjevamo. Znam samo da je šator. Kad ono, pjeva se u dvorištu crkve! Nisam znao to. U to vrijeme petokraka i crkva nikako nisu išle zajedno! Izašao sam i pjevam od Tozovca “O, Jano, Jano”. Osvojim ti prvu nagradu. Velike novce! Ej, nije to malo!
– Ali nisam samo ja pobjegao tu večer, nego još 14 vojnika! Zapovjednik sve saznao, naravno, a volio me opasno, zvao me Pevac. Sutra ujutro kaže on meni: “Pevac, u jedan da dođeš kod mene na raport!” Razumijem, druže majore. Uđem kod njega, on kaže, bio si, pjevao si u crkvi i uzeo si pare. Sve znam. “Pa što si to uradio, crni Pevac?!”, pita on mene. Kaže, mejsec dana pritvora. Al’ kakvi, naravno da od toga poslije nije bilo ništa. Oprostio mi. Volio me čovjek -ispričao je Turković u jednom intervjuu.
U vrijeme najveće popularnosti, krajem osamdesetih, Šeki Turković bio je jedan od najtiražnijih pjevača u Jugoslaviji. I tada, kao i sada, kada je već uveliko u mirovini, ostao je jedan sasvim običan čovjek, sa obje noge na zemlji. Od mrovine se ne može živjeti pa i sada zapjeva vikendom, a radnim danima raznosi poštu.
S.M
#Pjevač #danas #može #živjeti #mirovine #raznosi #poštu
