(Bosanski.info) – Oskarovac i jedan od najznačajnijih savremenih evropskih reditelja Pawel Pawlikowski gostovao je danas u emisiji “Kafa sa…”, koju BHRT emituje tokom 32. Sarajevo Film Festivala (SFF).
Govorio je o Sarajevu, Evropi, svom odnosu prema književnosti, nastanku filma “Očevina”, radu s glumcima te ideji doma i pripadnosti.
Njegov novi film “Očevina” sinoć je otvorio 32. izdanje SFF-a. Film je svjetsku premijeru imao u Cannesu, gdje je Pawlikowski nagrađen za najbolju režiju.
Pawlikowski Sarajevo ne posjećuje prvi put. Kaže da između njega i grada postoji kontinuitet, ali i da se Sarajevo danas značajno promijenilo.
– Nekad mi malo nedostaje ono Sarajevo od prije rata. Imam dosta sjećanja iz 90-ih i drugih perioda prije rata. Očigledno je drugačije – ističe Pawlikowski.
Dodaje da je kroz ranije filmove imao priliku baviti se historijom i da osjeća posebnu povezanost s ovdašnjim krajolikom.
– Osjećam se zaista povezan sa krajolikom. Tekst je da se osjećate kao kod kuće ovdje, što je jako lijepo za predstaviti – naveo je Pawlikowski.
Film “Očevina” prati pet dana iz života nobelovca Thomasa Manna, koji se 1949. godine vraća u podijeljenu Njemačku.
Za Pawlikowskog, međutim, naslov filma ima šire značenje. Na pitanje šta “Očevina” znači njemu lično, odgovara da je prije svega povezuje s Evropom.
– Prije svega, meni to znači Evropa. Živio sam u mnogo zemalja. Poljska je moja rodna zemlja i odrastao sam tamo – govori Pawlikowski.
Kaže i da njegov odnos prema ideji Evrope nije toliko politički ili akademski koliko je stvar osjećaja i pripadnosti.
– Osjećam se blizak toj ideji Evrope, kako je ja imam u glavi. Nisam siguran da je to objektivno, Evropa kakva postoji danas, ali ja se osjećam kao neko ko je zaista povezan sa tom idejom. Osjećam se kao zaštitnik te ideje – navodi.
Ističe i da je za njega Evropa prostor različitih kultura koje ipak dijele određene zajedničke vrijednosti.
– To je više neki osjećaj, varijetet kultura, sa nekim zajedničkim nazivnikom. Sukoba, ali također prevazilaženja sukoba i opet nalaženja zajedničkog prostora – priča reditelj.
Pawlikowski naglašava da nije imao namjeru napraviti klasični biografski film o Thomasu Mannu. Inspiraciju je pronašao u jednoj epizodi iz njegovog života i povezao je s porodičnom dramom njegovog sina Klausa.
– Nisam htio napisati film, napraviti film o Thomasu Mannu. Nikad ne bih to uradio – rekao je.
Navodi kako ga je zanimalo to što se Mann 1949. godine vratio u Njemačku, zemlju podijeljenu između Istoka i Zapada, te da je pokušavao govoriti izvan postojećih političkih narativa.
– On je govorio s obje strane koje su htjele da polože svoje pravo na Njemačku, i on je pokušao izaći izvan tih narativa podjele kroz kulturu – naglašava.
U toj priči Pawlikowski prepoznaje i nešto što je aktuelno danas.
– Njegova situacija tada me podsjeća, recimo, na situaciju danas gdje imate te narative koje vode algoritmi koji ne odgovaraju onome što ja znam, osjećam o životu – potcrtava Pawlikowski.
Za potrebe filma čitao je biografije Thomasa Manna, njegove dnevnike, memoare članova porodice, reportaže iz perioda, kao i druge izvore. Ipak, smatra da filmska priča u jednom trenutku mora početi živjeti vlastitim životom.
– Trik je bio da se riješite svega toga, da se ne brinete previše o autentičnosti svakog detalja, već da se napravi film koji će biti živ i jednostavan koliko je to moguće – rekao je Pawlikowski.
Za njega istraživanje nije odvojeno od pisanja scenarija.
– Ja ne razdvajam pisanje i istraživanje. Ja tražim centar te drame, kako bih lične stvari koje rezoniraju sa mnom poklopio sa ovim stvarima koje znam – ističe.
Kaže da scenarij za njega nije potpuno zatvoren dokument.
– Scenarij je za mene dosta jedan labav koncept – naveo je.
Čak i tokom snimanja kaže kako je spreman mijenjati napisano, izbacivati scene ili dodavati nove ideje.
– Ponekad imate ideje za još bolje stvari, za film dok režete filmsku traku – objašnjava.
Poseban dio njegovog rediteljskog pristupa odnosi se na rad s glumcima. Pawlikowski kaže da nastoji istovremeno kontrolisati kadar, svjetlo i prostor, ali i ostaviti dovoljno slobode glumcima.
– Ja sam režiser koji je zainteresiran za glumca i za sliku. Većina ide prema jednoj ili drugoj stvari – kaže Pawlikowski, koji svoj pristup opisuje kao svojevrsno oblikovanje glumca i scene: “Rad na skulpturi, ja tako tretiram neke glumce.”
Kada pronađe pravog glumca za određenu ulogu, nastoji mu omogućiti da lik razvija iznutra.
– Glavna stvar je da kao režiser imate mogućnost da stvari održite živima, a opet da ih malo kontrolišete. Ali u tome leži i trik i paradoks – poručio je.
“Očevina” je snimljena u crno-bijeloj tehnici, a Pawlikowski kaže da mu takav pristup omogućava veću kontrolu nad svjetlom i atmosferom.
– Crno-bijelo je za mene, mogu kontrolisati više digitalno. Mogu nekako mijenjati osvjetljenje – pojašnjava.
Muzika je, kaže, bila dio ideje filma od samog početka. Bach posebno zauzima važno mjesto u njegovom konceptu.
– Svaka pjesma, svaka kompozicija je bila dio priče, daje energiju, određeni ukus svemu tome, određeni karakter svim tim scenama – naveo je.
Na kraju razgovora Pawlikowski se osvrnuo i na pitanje koje se, kako kaže, provlači kroz njegove filmove – pitanje života, izbora i razloga zbog kojih ljudi nastavljaju dalje.
Govoreći o liku Klausa Manna i njegovom monologu na početku “Očevine”, kaže da se film na neki način cijeli pretvara u odgovor na pitanje treba li nastaviti živjeti.
– Cijeli film je odgovor na pitanje: bi ti ili ne bi ti – objasnio je.
Thomas Mann u filmu govori protiv kulta romantične smrti koji je postojao u Njemačkoj.
– Bio je na strani života – ističe reditelj.
Pawlikowski priznaje da tek naknadno prepoznaje koliko se ta tema povezuje s njegovim ranijim filmovima.
– I pretpostavljam da to jeste veliko pitanje u svim mojim filmovima – dodao je Pawlikowski.
Gostovanje Pawela Pawlikowskog u emisiji “Kafa sa…”, koju BHRT emituje tokom SFF-a, otvorilo je teme koje nadilaze samu “Očevinu” – od Sarajeva i evropskog identiteta do odnosa prema historiji, književnosti, umjetnosti i savremenom svijetu.
