Priča o jednom dobrom Nadiru: Zapis iz bijele tišine KCUS-a
Na Odjelu psihijatrije Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, gdje se liječe rane koje se ne vide na prvi pogled, svakodnevno tiho i predano radi jedan čovjek – Nadir. Po zvanju medicinski tehničar, po djelima – oličenje ljudskosti.
U prostoru gdje su zidovi često nijemi svjedoci borbe s vlastitim mislima, gdje dani znaju biti duži od noći, Nadir ne nosi samo bijeli mantil. On nosi i nešto mnogo važnije – razumijevanje, blagost, empatiju. Ono što se ne uči iz udžbenika, već ponese iz kuće, iz duše.
Jednog dana, dok je uobičajeno obilazio pacijente, prišao mu je mladić tihog glasa i rekao:
„Sutra mi je rođendan… Samo ne znam hoće li iko doći.“
Nadir se samo osmjehnuo i tiho odgovorio:
„Vidjećemo, hajde.“
Sutradan, prije početka smjene, Nadir nije otišao pravo na posao. Svratio je u slastičarnu, kupio tortu, nekoliko balona i svjećice. Nije kupio mnogo – ali je donio ono što nijedan lijek ne može dati: osjećaj da si važan. Da si viđen. Da neko misli na tebe.
U sobi u kojoj najčešće vlada tišina teška poput olova, tog dana čuo se smijeh. Na torti je bilo ispisano ime mladića.
To nije bio običan poklon – to je bio trenutak dostojanstva, pažnje, čovječnosti. Nadir o tome nikome nije govorio. Nije tražio pohvalu, niti pažnju. Samo je nastavio dalje – tiho, skromno, kako to istinski veliki ljudi rade.
I upravo zato – mi moramo pričati. Jer u vremenu kada su svi glasni, rijetki su oni koji šute, a djelima govore.
U jednom hadisu stoji:
„Ko olakša nevolju muslimanu na dunjaluku, Allah će njemu olakšati nevolju na Sudnjem danu.“ (Muslim)
Nadir je tog dana olakšao. Bez mnogo riječi, ali s puno srca. U svijetu koji sve broji i mjeri, on je dao ono što se ne može izmjeriti – dio sebe.
Torta i baloni nekome mogu biti djetinjasta gesta. Ali nekome – lijek. Nadir je podsjetnik da još uvijek postoje ljudi koji vide čovjeka, ne samo dijagnozu.
Jer istinski heroji nisu oni s titulama i priznanjima.
Već oni koji velikim čine male stvari.
Oni zbog kojih bijela tišina bolničkih hodnika postane – ljudska.
