Nasilje nad ženama: Sistem postoji, izostaje odgovornost

U Bosni i Hercegovini je od 2019. do avgusta 2024. godine ubijeno 57 žena, a samo u posljednje dvije godine bilo je devet pokušaja femicida. Podaci su to koje je na osnovu medijskih izvještaja prikupila Fondacija Udružene žene iz Banjaluke.

U devedeset posto slučajeva počinioci su bračni ili vanbračni partneri, a žene su ubijane najčešće u svojim domovima. Podaci govore i da je u nekim slučajevima nasilje prijavljivano nadležnim institucijama, no adekvatna rekacija je izostala.

Samo nekoliko dana prije nego što je mučena pa ubijena u živom prenosu na Instagram profilu, Nizama Hećimović je od suda i policije tražila izricanje mjera i zabranu prilaska i uznemiravanja.

Sutkinja Opštinskog suda u Gradačcu Lejla Numanović je 7. Augusta 2023. godine izdala rješenje kojim je odbijeno izricanje mjere zabrane približavanja ženi koja je partnera Nermina Sulejmanovića prijavila za zlostavljanje. Nizama je ubijena 11. augusta.

Porodica Nizame Hećimović i neformalna grupa građana, uputili su zahtjev Ministarstvu unutrašnjih poslova i Upravi policije Federacije Bosne i Hercegovine u kojem traže da se istraži postupanje policije Tuzlanskog Kantona uoči i nakon njenog ubistva.

U slučaju femicida iz 2021. godine, Eldin Hodžić prijavljivan više od 150 puta. Njega je Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu u oktobru prošle godine, nakon ponovljenog postupka, osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 35 godina zbog počinjenog teškog slučaja nasilja, kada je ubio suprugu Almu Kadić.
Alma Kadić je ubijena u julu 2021. godine ispred roditeljske kuće u Sarajevu pred četverogodišnjom kćerkom nakon stotina prijava policiji i Centru za socijalni rad.

Nizamina i Almina priča nisu usamljene. Brojne žene prijavljuju nasilje, ali jasan odgovor institucija i sistem zaštite, iako postoji, često zakaže. To se dešava, nerjetko već tokom prvog susreta sa policijom, kako su ispričale neke od žena koje su u ženskim organizacijama nakon pretrpljenog nasilja prošle proces osnaživanja.

Izostaje i odgovornost. Prateći slučajeve femicida u Bosni i Hercegovini jasno je da nakon teških ubistava žena, koje su doživljavale i prijavljivale nasilje, ni za jedan slučaj, niko nije preuzeo odgovornost, pa makar i ličnu, moralnu.

Nedostatak reakcija ohrabruje nasilnike

Kada sistem zaštite zakaže, to samo ohrabruje nasilnike, a nasilje postaje sve ekstremnije dok ne kulminira ubistvom žrtve, upozoravaju stručnjaci. Nasilje nad ženama i femicid kao krajnji ishod kontinuiranog nasilja zahtjevaju hitan i sistemski efikasan odgovor. Na to ukazuje i Izvještaj Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine iz 2023. Godine. U tom se izvještaju konstatuje da je zakonodavni i institucionalni okvir za osnovna ljudska prava uglavnom uspostavljen, ali da problem rodno zasnovanog nasilja nad ženama i dalje izaziva zabrinutost.

“Slučajevi femicida izazvali su javne proteste i razotkrili sistemske nedostatke u postupanju kada je u pitanju rodno zasnovano nasilje i nasilje u porodici, kao i nedostatke po pitanju usklađenosti propisa sa Istanbulskom konvencijom”, navodi se u izvještaju.

Sistem zaštite i podrške žrtvama porodičnog nasilja u Bosni i Hercegovini postoji. Oni koji imaju višedecenijsko iskustvo u zaštiti i preveniranju nasilja u porodici kažu da unutar sistema postoje pojedinci koji razumiju zakone i postupaju u skladu sa njima. S druge strane, ne postoji sistemski odgovor, odnosno timovi ne funkcionišu kao tim, već djeluju pojedinci, koji sami ne mogu puno, pa ih je zbog toga lako obeshrabriti. Odlučnost i stav institucija da se nasilje mora sankcionisati i žrtva zbrinuti, koliko god je to moguće nije jasna, jer se često primat satavlja na okolnosti koje su dovele do nasilja u odnosu na krivično djelo nasilja. Intimni parnerski odnosi i porodične okolnosti ne mogu biti biti amnestija za činjenje krivičnog djela.

Nakon ubistva Nizame Hećimović u Gradačcu, vlasti u Bosni i Hercegovini su najavile mijenjanje propisa kako bi zaštitile žrtve porodičnog nasilja i pooštrile sankcije za femicid. No, to se još nije dogodilo.

Šta kažu zakoni u Bosni i Hercegovini?

Zakoni o zaštiti od nasilja u porodici u oba bosanskohercegovačka entiteta i Brčko distriktu propisuju jasne protokole postupanja u slučajevima porodičnog nasilja. U Republici Srpskoj i Federaciji BiH predviđeno je formiranje multisektorskih timova u kojima su sve institucije i ustanove uključene u proces zaštite, od policije, centara za socijalni rad, tužilaštava, sudova, do nevladinih organizacija.

Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske, propisana je obaveza jedinica lokalne samouprave da zaključuje protokol o postupanju i formiraju grupu za koordinaciju i saradnju od predstavnika svih ustanova, organa i organizacija koje pružaju zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici. Ministarstvo porodice, omladine i sporta RS na osnovu godišnjih izvještaja, prati i analizira primjenu protokola. Republika Srpska ima i Opšti protokol o postupanju u slučajevima nasilja u porodici koji je izmjenjen početkom 2022. godine.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH predviđa da su nadležne institucije kao i nadležni pravosudni organi dužni da za područje jedne ili više opština potpišu protokol o saradnji kojim će biti utvrđena međusobna prava i obaveze u postupku prijavljivanja slučajeva nasilja u porodici, pružanja zaštite žrtvama nasilja u porodici, kao i u radu sa nasilnim osobama.

U Brčko distriktu Zakon o zaštiti od nasilja u porodici ne propisuje obavezu protokola i uspostavljanja koordinacionog tijela, ali ima odredbu po kojoj Vlada Brčko distrikta Bosne i Hercegovine formira stručni tim od predstavnika Pododjeljenja za socijalnu zaštitu, policije i zdravstvenih radnika koji se bave pitanjima porodice i zaštite od nasilja u porodici, radi utvrđivanja individualnog plana zaštite žrtve nasilja u porodici.

Femicid se ne tretira kao posebno krivično djelo

Neke države u regiji, poput Hrvatske i Sjeverne Makedonije, uvrstile su termin femicid kao posebno krivično djelo u svoje krivične zakone . Femicid je definisan kao ubistvo žena iz mržnje, prezira i želje za dominacijom. U Hrvatskoj se tretira kao teško ubistvo žene, za šta je previđena kazna od minimalno deset godina do kazne dugotrajnog zatvora.

Zakon na državnom nivou u BiH, kao ni krivični zakoni dva entiteta, ne tretiraju femicid kao posebno krivično djelo. Ova krivična djela obuhvaćena su zakonskim odredbama koje se odnose na krivična djela ubistva i teškog ubistva, kao i onima koje navode da je djelo iz mržnje.

Dodatan problem predstavlja i činjenica da zaštita od različitih oblika nasilja nad ženama nije u potpunosti niti jednako osigurana širom zemlje. To, vjeruju stručnjaci, žrtve nasilja stavlja u nepovoljan i neravnopravan položaj, unosi dodatnu pravnu nesigurnosti uskraćuje im jednaku i sveobuhvatnu zaštitu.

Kako je rečeno u julu ove godine na konferenciji “Jačanje zakonodavnog zagovaranja: Implementacija Istanbulske konvencije u Bosni i Hercegovini”, statistika kaže da je, prema dostupnim podacima, u Bosni i Hercegovini u posljednjih deset godina, do kraja 2023. godine, ubijeno najmanje 70 žena, dok je broj slučajeva nasilja teško odrediti. Za slučajeve femicida do sada je izrečeno 29 presuda, zatvorskih kazni od 3,5 do 40 godina, a od 70 ubica njih 29 je izvršilo samoubistvo. Ta statistika kaže i da je za najveći broj žena dom je najopasnije mjesto.

Više od 80 posto žena koje su ubijene u BiH stradale su od članova svojih porodica, a više od trećine femicida i pokušaja femicida događa se u mjestu stanovanja žrtve, rečeno je na toj konferenciji.
Stručnjaci ukazuju da brojevi iako veliki, najvjerovatnije umanjuju stvarni razmjer problema, jer se nasilje u porodici često ne prijavljuje, ali i zbog činjenice da ne postoji službena evidencije femicida u BiH.

Upozoravaju i na manjkavosti postojećeg pravnog okvira, neadekvatnu i neusklađenu primjenu, ali i na problem koordinacije između državnih, entitetskih i kantonalnih vlasti, kao i nedostatak resursa za podršku žrtvama nasilja.

Nakon prijavljenog nasilja sudar sa sistemom

Žene su i nakon izlaska iz nasilne zajednice izložene različitim vrstama nasilja poput uznemravanja, prijetnji ili oduzimanja djece. U sprječavanju najviše mogu pomoći zaštitne mjere, predviđene zakonima u oba entiteta i na državnom nivou, te hitne mjere zaštite koje predviđa Zakon o zaštiti nasilja u porodici Republike Srpske.

„Hitne mjere zaštite su zabrana kontaktiranja i približavanja učinioca nasilja sa žrtvom nasilja, kao i udaljenje počinioca nasilja iz kuće i stana. Ove mjere se izriču u trajanju od 30 dana, u roku od 24 sata od prijema prijedloga za izvršenje sudu. Zaštitne mjere su zabrana uznemiravanja ili uhođenja, zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici i porodičnoj zajednici, zatim udaljenje iz stana, kuće i stambenoga prostora, psihosocijalni tretman i obavezno liječenje od zavisnosti i izriče ih sud u trajanju od 30 dana do jedne godine, u roku od 30 dana od prijema prijedloga za izricanje mjere. Hitne mjere zaštite su se u praksi pokazale kao vrlo efikasne i one pomažu žrtvama nasilja da se bar tih 30 dana osjećaju sigurnije i bezbjednije, pa onda tražimo produženje za još godinu dana za zaštitne mjere“, objašnjava Magdalena Prišić iz Pravnog savjetovališta Fondacije Udružene žene Banjaluka.

Kada prijave nasilje i odluče se na pravni postupak u kojem moraju svjedočiti o preživljenom višegodišnjem psihičkom i fizičkom zlostavljanju, žrtve se suoče sa tromim, nefunkcionalnim sistemom.
“Imamo situacije gde razvod braka može da traje od dva mjeseca do četiri, pet godina. Vraćanje na ponovni postupak, ulaganje brojnih žalbi i tako dalje. Naravno da traži vrijeme, naravno da treba da se ispoštuju svi koraci propisani zakonom. Međutim, taj moment hitnosti nije dovoljno uključen u cijeli postupak. Takođe, ostali nadležni organi, kada isključimo sud, vrlo često nisu dovoljno saradljivi, odnosno nemaju taj poseban senzibilitet prema žrtvama nasilja, s obzirom da je u ovim postupcima često potrebno da se hitno dostave određeni dokumenti, da se hitno izađe na teren, saslušaju određena lica, a vrlo često to se ne dešava”, kaže Irena Filipović, advokatica iz Banja Luke sa dugogodišnjom praksom u procesima porodičnog nasilja.

Saradnja postoji, međutim kako kaže, izostaje dodatni senzibilitet koji je jako važan, jer je riječ o ženama koje su trpjele dugogodišnje maltretiranje i koje su potpuno razorenog samopoštovanja, samopouzdanja, gotovo sa osjećajem bezvrijednosti.

Važno da svi koji rade u sistemu pomoći žrtvama nasilja, kaže Branislava Popović, psihološkinja i psihoterapeutkinja u Fondaciji Udružene žene Banja Luka, budu vrlo senzitivni, kako bi one koje prijave nasilje i odluče da o njemu svjedoče dobile dobru pripremu za ono što je čeka tokom sudskog procesa.
“Pričamo o nečemu što je vanredno, što je uglavnom traumatsko isustvo, što nije poželjno, što je bolno, što je teško, ali što je dio neke naše intime. I mi sada to iskustvo treba javno da podjelimo sa nekim ljudima i pri tom trauma djeluje tako kako djeluje, tako da su naši strahovi vrlo intenzivni, vrlo jaki.

Najčešće, ne mora da znači da će se sve aktivirati kod svakoga, ali žrtva vrlo teško može da kontroliše i ne zna šta će i kako će reagovati nakon traumatskog isustva pogotovu prilikom ovog izlaganja. Vrlo često mislite da vidite loše namjeru kod većine ljudi koji vas okružuju. Ne vjerujete, imate pojačani oprez, nepovjerenje, strah. Dakle, imate sa druge strane ljude kojima vi ne vjerujete, a treba da se izložite i da budtete tako ranjivi”, objašnjava ona.

Profil počinioca

U analizi profila muškaraca osuđenih za ubistvo žena od januara 2017. do 30. juna 2021, a koja je objavljena u publikaciji “Sudski odgovor na femicid na Zapadnom Balkanu”, navodi se da su ubice žena primjenjivali fizičku silu, kao što su udarci, gušenje i davljenje, različite predmete kao što su čekić i nož, te puške, pištolje, bombe i eksploziv.

U tom se dokumentu navodi da su pokazali svireposti prilikom ubistava, jer su ostali hladnokrvni, ponašali su se uobičajeno ili su pobjegli sa lica mjesta poslije ubistva. Prema dostupnim podacima, polovina žrtava bile su starije žene, a tri su imale više od 65 godina.

Odnosi između ubica i žrtava su prije femicida, uglavnom, bili veoma poremećeni i problematični, te su, uglavnom, bili u bračnoj ili vanbračnoj zajednici ili u srodstvu.

Dio istraživanja je bila i praksa sudova u Bosni i Hercegovini u procesuiranju femicida i pokušaja femicida. Budući da, kako se navodi femicid nije inkriminisan kao posebno krivično djelo u Bosni i Hercegovini, uzorak istraživanja je obuhvatao predmete pravosnažno okončane u periodu od 1. januara 2017. do 30. juna 2021. godine koji se odnose na procesuirana krivična dela u kojima su izvršioci muškarci, a žrtve žene.

Tom je analizom obuhvaćeno ukupno 34 predmeta – 26 o kojima su odlučili sudovi FBiH, sedam o kojima su odlučili sudovi Republike Srpske i jedan o kojem su odlučili sudovi Brčko distrikta BiH). Navodi se da kada je riječ o broju izvršenih krivičnih djela, 35 učinilaca je izvršilo ukupno 51 krivično delo. Najveći broj svih krivičnih djela je izvršen u stanu/kući/dvorištu žrtve – 35,3 posto, što potvrđuje rezultate prethodnih istraživanja o nasilju prema ženama, koja pokazuju da je za ženu najmanje bezbjedno mjesto upravo njen dom. Čak 20,6 posto krivičnih djela izvršeno je na radnom mjestu žrtve, što, kako piše u istraživanju, ukazuje na veliku drskost i bezobzirnost učinioca, kao i povećanu društvenu opasnost izvršenih krivičnih djela. Veliki je broj djela izvršenih u zajedničkom stanu/kući/dvorištu učinioca i žrtve – 17,6 posto.

Kada je riječ o osuđivanosti, većina učinilaca 60 posto nije ranije bilo osuđena, dok je njih 40 posto ranije izvršilo krivično djelo. Desetorica su priznali krivicu po svim optužbama iz optužnice. Druga grupa njih sedmorica priznala je krivicu, ali ne za krivično djelo navedeno u optužnici već za lakše krivično djelo. Treća grupa učinilaca, njih 17 nije priznala da je izvršila krivično djelo za koje je optužena.

Prijaviti nasilje znači podršku žrtvama

Svako bi trebao da prijavi nasilje, ukoliko zna da se ono događa. Nasilje nije privatna stvar, već društveni problem, a prijavljivanjm smo podrška žrtvama, poručuje Magdalena Prišić iz Pravnog savjetovališta Fondacije Udružene žene Banjaluka.

„Smatram da bi svi mi trebali nekako drugačije da pristupamo vezano za nasilje u porodici, jer to nije privatna stvar. Znači svaki put kada primjetimo da postoji nasilje da trebamo to prijaviti. Naravno da se može prijaviti i anonimno. Smatram da treba biti i podrška žrtvama kada već prijave nasilje, da ta podrška mora biti senzibilisana od strane svih subjekata zaštite. Obično se dešava da te žene nemaju gdje da odu, i one i ne smiju da kažu da je stvarno došlo do nasilja, jer nemaju gdje otići. Možda kada bi im se u Centru za socijalni rad nasamo objasnilo da postoji Sigurna kuća, pošto sve žene i ne znaju da postoji Sigurna kuća, da je to jedna od mjera podrške žrtvama nasilja i da se one mogu smjestiti u Sigurnu kuću, a smještajem u Sigurnu kuću one bi dobile podršku, kako psihološku, osnažile bi se, našao bi im se posao i možda bi se odlučile nakon tog vremena izdvojenog iz te nasilne zajednice da napuste istu i da nastave samostalan život“, kaže ona.

U Bosni i Hercegovini u oba entiteta postoje SOS telefoni za prijavu nasilja Gender centar Federacije Bosne i Hercegovine uspostavio je SOS telefonski broj 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici na teritoriji ovog bh. entiteta. SOS liniju 1264 za područje Republike Srpske uspostavile su 2005. godine četiri nevladine organizacije i Gender Centar Republike Srpske. Nasilje se, može prijaviti i na broj 033 222 000. Broj policije je 122.

Na teritoriji BiH postoji osam sigurnih kuća sa ukupno 200 raspoloživih mjesta za žene i djecu žrtve nasilja. Sigurne kuće nalaze se u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Zenici, Mostaru, Modriči, Banjaluci i Bijeljini.
Psihološko i besplatno pravni savjetovalište nudi više nevladinih organizacija koje se bave zaštitom žena I žrtava porodičnog nasilja.