Međunarodna zajednica, posebno u postdejtonskom periodu, nije štedjela na političkim eksperimentima u BiH. Svaki novi visoki predstavnik dolazio je sa svojom agendom, svaki američki ambasador pokušavao je ostaviti politički otisak, a britanski emisari djelovali su kao specijalci za “postkonfliktni menadžment”.
Istine radi, treba priznati: međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini jeste ostvarila određene uspjehe. Unifikacija Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, stvaranje jedinstvenog obavještajnog sistema, te niz tehničko-institucionalnih reformi predstavljaju važan doprinos stabilizaciji i funkcionalnosti države u poslijeratnim godinama.
Međutim, i to “međutim” ovdje nosi posebnu težinu, svi ti uspjesi su se dogodili u vrlo specifičnom vremenskom okviru: u periodu snažnog međunarodnog pritiska, jasne američke dominacije i konsenzusa o ciljevima među ključnim akterima.
Kako je taj konsenzus slabio, a interes za Bosnu i Hercegovinu blijedio, tako su i reforme postajale sve rjeđe, sve površnije i sve manje održive. Umjesto strategije, zavladala je improvizacija. Umjesto transformacije, održavanje piše Stav
I upravo u tom vakuumu – između ambicije i povlačenja, između deklaracija i realnosti, pojavljuje se jedan paradoks koji uporno traje više od dvije decenije: najdugovječniji, najstabilniji i (s političke strane gledano) najuspješniji projekt međunarodne zajednice u BiH, zapravo nije bio nijedan reformski paket. Bio je to Milorad Dodik.
Anatomija propalih pokušaja
Međunarodna zajednica, posebno u postdejtonskom periodu, nije štedjela na političkim eksperimentima u BiH. Svaki novi visoki predstavnik dolazio je sa svojom agendom, svaki američki ambasador pokušavao je ostaviti politički otisak, a britanski emisari djelovali su kao specijalci za “postkonfliktni menadžment”.
U tom kontekstu, BiH je prošla kroz nekoliko ključnih eksperimenata koji su trebali transformirati političku arhitekturu:
Alijansa za promjene (2001-2002): prva veća koalicija “umjerenih snaga” koje su trebale marginalizirati nacionalne stranke. Završila je kratkotrajno i neslavno, uz unutrašnje podjele i povratak “starih” kadrova.
Federalna vlada bez HDZ-a (2010): pokušaj isključivanja najveće hrvatske stranke iz vlasti, što je dovelo do institucionalne paralize i gubitka legitimnosti.
Trojka (2018-2025?): posljednji u nizu pokušaj stvaranja “građanskog bloka”, promoviran kao “europska snaga”, sada u terminalnoj fazi unutrašnjih trvenja, bez konkretnih rezultata osim preživljavanja u vlasti.
Rezultat svih ovih eksperimenata? Sistem u Bosni i Hercegovini nije doživio pravu, dubinsku transformaciju. Umjesto toga, naučio je preživljavati u stanju stalne političke nestabilnosti i kriznih situacija. U svakom od tih eksperimenata, Dodik je ili bio otvoreni protivnik ili neizostavni sugovornik, ali u oba slučaja, on je preživio i prilagodio se novom kontekstu, potvrđujući svoj status kao trajna konstanta bh. političke scene.
Ono što je umjesto stvarnih reformi nastupilo jeste proces prilagođavanja postojećim okolnostima i dominantnim političkim snagama. Sistem nije prekinuo s obrascima koji ga koče, već je inkorporirao te obrasce u svoje funkcioniranje.
Schmidt, ambasadori i “kontrolirani haos”
Posljednji čin međunarodne drame u BiH odvija se oko Christiana Schmidta, visokog predstavnika čiji legitimitet osporavaju i RS i dvije stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Prema nekim izvorima, Dodik je bio spreman prihvatiti pravosnažnu presudu i povući se iz politike, ali samo ako Schmidt napusti BiH i novi visoki predstavnik bude imenovan isključivo u Vijeću sigurnosti UN-a.
Taj mogući dogovor, navodno podržan od strane bivšeg američkog ambasadora i neki članica EU, nikada nije realiziran. Odlaskom ambasadora, zamrznut je i proces. Tada se u skladu sa svojom doktrinom upravljanja posrednim putem – aktivira britanska diplomatija.
Britanci, vješti u metodologiji “upravljanja tenzijama”, pristupaju bh. situaciji ne kroz rješavanje konflikta, već kroz njegovo sofisticirano upravljanje. Odnosno, kroz strategiju “kontroliranog haosa” – stanje u kojem proces traje, ali rezultat nikad ne dolazi. Cilj nije stabilnost, već stalna potreba za intervencijom.
I dok Schmidt ostaje, napetosti rastu, institucije se blokiraju, a percepcija međunarodnog prisustva u BiH rapidno gubi na legitimitetu. No, kako god okrenuli, opet se vraćamo na istu figuru: Dodik je tu. I dalje odlučuje, i dalje polarizira, i dalje traje.
Politička ironija par excellence
U cijeloj ovoj priči, postoji duboko ironičan, gotovo tragikomičan paradoks: Milorad Dodik je i zvanično najdugovječniji politički lider u BiH, a neslužbeno i najstabilniji faktor jedne nestabilne zemlje. On je postao svojevrsna konstanta političkog sistema koji nominalno želi srušiti. Ili, preciznije: on je konstanta upravo zato što sistem nikada nije iskreno ni pokušao da se reformira.
Možda je vrijeme da se Dodik ne posmatra kao devijacija sistema, već kao njegov najiskreniji proizvod. Nije on protiv međunarodne zajednice, on je njen najtrajniji partner. Ne zato što ih voli, nego zato što ih razumije. A to je, u politici, često sasvim dovoljno.
U zemlji u kojoj su svi pokušaji reformi propali, jedino što traje je, ono što ne pokušava biti reformisano. I zato, dok se troše energije na smjene visokih predstavnika, diplomatske igre i međustranačke koalicije, Milorad Dodik, politički veteran u sistemu vječne nestabilnosti, nastavlja igrati svoju igru.
I sve više izgleda da igra – bez konkurencije.