Kantonalni sud u Sarajevu izrekao je najstrožu kaznu – po 45 godina zatvora – Goranu Ravliću i njegovoj majci Leđibi, zbog monstruoznog ubistva Nermine Ravlić. Sud je zločin opisao kao najteži oblik teškog krivičnog djela, a detalji mučenja i načina na koji je žrtva izgubila život izazvali su užas i nevjericu u javnosti.
Goran Ravlić, Nerminin suprug, živio je u sarajevskom naselju gdje je i počinjeno ubistvo. Njegova majka Leđiba, koja je zajedno s njim učestvovala u zločinu, bila je osoba iz neposrednog porodičnog kruga – što cijelu priču čini još monstruoznijom.
Njihova svakodnevnica, prema svjedočenjima iz komšiluka, nije odavala utisak da u stanu vlada stravičan pakao. Tek nakon policijske istrage otkriveno je da su danima Nerminu izgladnjivali, vezivali, tukli, nanosili joj opekotine, čupali kosu i ponižavali na najgori način.
Najveće pitanje koje se postavlja nakon presude jeste: kako i zašto neko završi u braku s osobom poput Gorana Ravlića?
Psiholozi objašnjavaju da je u ovakvim slučajevima često riječ o manipulaciji i kontroli. Partner se u početku može prikazivati kao brižan i pažljiv, a nasilje dolazi postepeno, kada žrtva već izgubi mrežu podrške i vjeruje da nema izlaza.
Nermina je, nažalost, bila žena koja je život podijelila s nasilnikom – i za to platila životom.
Ono što posebno pogađa jeste što ovakvi ljudi rijetko povređuju sebe – njihovo nasilje uvijek ide prema drugima. Oni se hrane tuđom patnjom, traže kontrolu i moć, a sve frustracije, bolesti i slabosti liječe tako što zlostavljaju bližnje.
Sud je jasno rekao: nema olakšavajućih okolnosti, nema opravdanja. Samo monstruozna namjera i dogovor majke i sina da zajednički unište jedan život.
„Samo reći da je pravda zadovoljena. Da joj Allah da lijepi dženet, a ubice zaslužuju najgoru kaznu“, kazala je kroz suze Nerminina rodica.
Porodica i prijatelji su tokom čitanja presude plakali u sudnici, svjesni da ni najstroža kazna ne može vratiti ono što je izgubljeno. Ali, kazna nosi i snažnu poruku: ovakvi zločini neće ostati nekažnjeni.