Još od vremena Josipa Broza Tita, podzemni vojni objekat u Crnoj Rijeci kod Han Pijeska je najstrožije čuvana vojna tajna. I danas, dvije decenije nakon što je SFOR 2004. godine betonirao ulaz u nekadašnji bunker Glavnog štaba Vojske RS, ovo mjesto je misterija o kojoj se ispredaju najfantastičnije priče.
Tome doprinosi podatak da, iako skroz napušteno, ovo mjesto je i dalje pod strogim bezbjednosnim mjerama koje podrazumijevaju zabranu svakog zadržavanja ili fotografisanje.
Ruina na nogama sada je Vila Javor, čija vrata su vodila do tajnog, podzemnog objekta G-1 Crna rijeka. Tito je ovaj grad pod zemljom napravio odmah nakon razlaza sa Josifom V. Staljinom, a kasnije je, nažalost, postao i ostao sinonim za Ratka Mladića, koji je u njemu proveo najveći dio minulog rata. Objekat je, s ratom, postao glavni štab Vojske Republike Srpske.
Veliki žep, kako je zvanični naziv podzemnog vojnog skloništa, koji su činila tri objekta u okolini Han Pijeska, bio je tajna sila izgrađena nakon Rezolucije Informbiroa od 1948., osmišljena kao atomsko sklonište za komandno mjesto u slučaju trećeg svjetskog rata. Narod za to, naravno, nije znao. Iako je poseban režim života u Han Pijesku bio više nego očigledan.
Veliki žep se nalazi na samo šest kilometara od Han Pijeska. Bez ikakve table ili znaka, jedini orijentir je srušena benzinska pumpa i ostaci stražarske kućice odakle se, i u Titovo vrijeme, ali i tokom posljednjeg rata, prolazilo isključivo uz specijalnu dozvolu.
– Na tom brdu je do 1959. godine živjelo nekoliko srpskih porodica, 40-ak kuća Novakovića, Zelenovića, Borkovića i Terzića. Kada je donijeta odluka da se tu zida atomsko sklonište za vojni i državni vrh, rečeno im je da imaju 48 sati da se spakuju. Vjerujte, nijedna porodica nije kasnila. To selo je poslije rata obilježeno kao četničko i nije bilo dileme šta bi se dogodilo sa onima koji odbiju – ispričao je prije desetak godina penzioner Đoko Kosorić iz Kusača.
To je najbliže selo ovom vojnom kompleksu, a Kosorić je bio među rijetkim živim svjedocima gradnje objekta i jedan od rijetkih civila koji je tamo radio.
– U prvoj godini sve kuće su porušene, a na mjestu nekadašnjih oranica počeli su da se dovlače na desetine hiljada zasada borova i jela. Zvučat će nekome čudno, ali cijela šuma na Crnoj Rijeci je tako nastala – ispričao je i dodao da je kao civil morao potpisati dokument o čuvanju vojne i državne tajne.
U prijevodu, da sve što vidi – ne vidi.
– Ulazilo se isključivo uz specijalnu propusnicu koja se izdavala samo u Beogradu, u Generalštabu, ali nije svako mogao da uđe. Meni su ispričali da nije bilo dovoljno što mi je otac bio nosilac spomenice, a ja jedno vrijeme u partizanima. Nekoliko mjeseci su me provjeravali prije nego što sam postao šef za prijem drvne građe, a ulazio sam uz specijalnu propusnicu i izlazio tek pošto bi dežurni oficir potpisao “otpravni revers za mene”, k’o da sam neki balvan – prisjetio se.
I danas se na ovo brdo može popeti samo uz specijalnu dozvolu, ali put je toliko uništen da je do vrha potrebno i specijalno terensko vozilo, posebno zimi. Vojnici koji i dalje čuvaju ovaj vojni kompleks smjenjuju se na sedam dana. SFOR je bio ubijeđen da je to mjesto bilo neosvojiva tvrđava u periodu skrivanja generala Ratka Mladića.
– Deda mi je govorio da su bile rampe oko celog Han Pijeska, u Vlasenici, pa prema Sokocu… I poslije, kada su sklonili rampe, morali ste da najavite ko vam, kada i zašto dolazi – navodi Milan Jovanović, lokalni planinar.
Han Pijesak je nekada važio za Jugoslaviju u malom. Četvorospratne zgrade građene su za oficire JNA. Sve je bilo u znaku vojske, pa i ogromno Vojno planinsko dobro, koje je gazdovalo šumama, imalo farmu… Ovo mjesto, i danas malo i sabijeno oko puta koji od Vlasenice ide ka Sarajevu, u to doba imalo je i poveću robnu kuću, kuglanu, pa i kino.
Do vojnog objekta Crna rijeka danas vode drveni, šumarski putokazi. Preko brda, kroz šume, zemljanim putem…
– Crna rijeka je trebalo da bude glavni položaj JNA u slučaju trećeg svjetskog rata, pošto je Bosna bila u centru države. Kada bi se povlačili sa svih strana, povlačili bi se prema Bosni. Pretpostavlja se da su ga gradili zatvorenici i neke pete kolone, četnici koji su pohvatani. Vjeruje se da su ubijani kad su završili posao, ali to se ne može potvrditi. Mrtva straža je bila, čim šušne, vojnik puca. A za sve se saznalo kada je krenuo rat i tu formirana Vojska Republike Srpske – navodi Jovanović i dodaje da je čuo priču i da je jedan čovjek baš u ratu shvatio da je ovdje već bio.
– Služio je vojsku šezdeset i neke godine negde u Srbiji i jedno veče su ih strpali u kamione i odveli sedam dana da stražare, nisu imali pojma gdje. Da je tada bio u Han Pijesku, skontao je devedesetih, kad je kao dobrovoljac raspoređen u Crnu rijeku – ispričao je Jovanović.
Šta kažu činjenice
Podzemna vojna baza, površine od oko 5.000 kvadratnih metara, građena je od 1950. do 1968. godine, a njena misterija počinje još tokom radova. Naime, građeno je bez ikakve mehanizacije, strpljivim višegodišnjim radom majstora, stručnjaka i običnih radnika. Ima dva ulaza – jedan za posjetioce kroz prizemlje vile Javor, a drugi za transport. Ima i tri ventilaciona otvora, zatvorene metalnom konstrukcijom.
U podzemni objekat u Crnoj Rijeci, kod Han-Pijeska, moglo je bez problema da se smjesti 500 ljudi, koji bi mogli izdržati šest mjeseci bez kontakta sa spoljnim svijetom. Krećući se kroz ovaj podzemni grad, uz upotrebu agregata i specijalnih filtera za vazduh, posjetioci bi gubili osjećaj da se nalaze 500 metara ispod zemlje. Opremljenost prostorija odgovarala bi i sadašnjim kriterijima življenja.
Tu je bio smješten centar veze, opremljen tako da se iz njega moglo komunicirati sa svim drugim dijelovima nekadašnje SFRJ. Komandno mjesto je strateški odabrano, sakriveno iza osam kilometara vijugavog makadamskog puta, u gustoj crnogoričnoj šumi.
Priroda je gotovo netaknuta, pa mir remeti samo cvrkut ptica i glasovi vojnika, pripadnika Oružanih snaga BiH, koji ga obezbjeđuju. U podzemnom gradu bilo je planirano komandno mjesto tadašnjeg vrhovnog komadanta, koji je u ovoj bazi boravio 1968. godine samo 20 minuta, a da pri tome nije ni pogledao ultramodernu odaju, pripremljenu samo za njega.
Danas podzemnom gradu prijeti potpuno propadanje. Ministarstvo odbrane BiH proglasilo je ovu vojnu bazu, izgrađenu poslije Drugog svjetskog rata, kao “neperspektivni objekat”.
Podzemni grad je jedno od najutvrđenijih podzemnih objekata u Evropi, građen u vrijeme prosperiteta JNA i njenog kotiranja kao respektibilne vojne sile. Cijeli kompleks klimatizovan je sa ujednačenom temperaturom od 25 stepeni i ljeti i zimi, uz besprijekoran sistem za prečišćavanje vazduha.
Impozantna cijena objekta, koja nikad nije izražena brojkama, ali se mjerila paritetom velikog aerodroma, nije bila smetnja da sa lica zemlje nestane najatraktivnije podzemno zdanje odlukom da bude zapečaćeno. Samo trenutak bio je dovoljan da se uništi nešto što je moglo da ima karakteristike turističke atrakcije.
Da li je pretpostavka da objekat koristi general Mladić opravdala cilj nestanka podzemnog grada? “Mladićev grad” je, zabetoniran, ostao 500 metara ispod zemlje.
Gusta četinarska šuma kriće istinu o dešavanjima u bazi i oko nje, a mit o bunkeru i njegovom stanovniku postajaće sve veći, kao i priče o samom objektu.
Sada više niko i ne spominje novac uložen u ovu građevinu, baza gubi smisao i nekadašnji cilj, a centar veze i komanda generalštaba, ucrtana na svim vojnim kartama svijeta, sada ima samo jedno ime “Mladićeva pećina”.
